Konstruiramo li sami vlastite emocije?

Raspon stavova o emocijama u populaciji je vrlo širok; od onih koji vjeruju da ih treba ignorirati i kontrolirati, pogotovo na poslu, do onih koji smatraju da su izrazito bitne kako za naše zdravlje, tako i za naše funkcioniranje u poslovnom i privatnom okruženju.

Donedavno se smatralo da su 'osnovne emocije' (četiri neugodne: tuga, ljutnja, gađenje, strah, jedna neutralna: iznenađenje i jedna ugodna: sreća) univerzalne za čitavo čovječanstvo. Jednako smo tako vjerovali da su tjelesne manifestacije za svaku od tih emocija različite, i da se to ogleda u dijelovima mozga koji su različito aktivni za svaku od emocija. Dakle, budemo li u situaciji koja izaziva strah ili tugu, automatski ćemo osjetiti točno te emocije.

No novo je istraživanje Lise Feldman Barrett postavilo izazovnu tezu: fizički, različite emocije doživljavamo vrlo slično, te ne postoje posebni dijelovi mozga za sreću, tugu ili ljutnju. Feldman tvrdi da je ključ u našoj osobnoj interpretaciji. Kada u vrlo malom djeliću vremena osjetimo neke tjelesne senzacije, naš ih mozak interpretira uz pomoć informacija o kontekstu i kulturoloških utjecaja (odgoj i sl.), te zaključuje trebamo li osjetiti ljutnju ili radost.

Pojednostavljeno rečeno, emocije su puno složenije no što smo mislili; nikako nisu automatske i univerzalne, već konstruirane i osobno specifične. Ova teza donekle podupire i iskustvo koje svi imamo: naše su emocije rijetko jednoznačne i često u istom trenutku osjećamo različite, pa i protuslovne emocije. Nadalje, većina nas ima i iskustvo različitih 'stupnjeva' ili doživljaja emocija: niti je strah od ispita jednak strahu od jurećeg automobila, niti je strah u dvije slične situacije uvijek isti.

Živimo u doba vrlo uzbudljivih znanstvenih otkrića! Knjigu L. Barret ' How Emotions Are Made' možete pronaći na ovoj poveznici.